Sindrom sagorijevanja medicinskog i nemedicinskog osoblja koje radi u domovima za starije u Hrvatskoj vrlo je rijetko istraživano.
Zbog povećanja broja domova za starije i nedostatka osoblja za rad sa starijim osobama, zanimala me je razina sagorijevanja osoblja u takvim ustanovama.
Svrha studije bila je utvrditi razinu sagorijevanja u domovima za starije i kako spriječiti sagorijevanje zaposlenika u budućnost.
Kao prva takva studija u Hrvatskoj koja je provedena na velikom broju privatnih pružatelja usluge, gdje se ispitivao stupanj sagorijevanja medicinskog i nemedicinskog osoblja kroz validirani upitnik koji se već dugi niz godina koristi u ispitivanju sagorijevanja, došla sam do izvanrednih ali poražavajućih rezultata.
Prvo ćemo naučiti što je u biti sagorijevnje i kako se ono manifestira.
Što je sagorijevanje?
Prema Freudenbergeru (1974), sindrom sagorijevanja nastaje kao posljedica umora ili frustracije koja dolazi od povezivanja s mogućim ishodima, načinom života ili veze koja nije zadovoljila naše kriterije te nam tako nije ni dala zasluženu nagradu. Jednako tako, spominje da iscrpljivanje naših emotivnih i fizičkih resursa u pokušaju postizanja nerealnog cilja ili u pokušaju zadovoljavanja drugih dovodi do sindroma
sagorijevanja.
Koncept profesionalnog sagorijevanja na poslu nakon Herberta Freudenbergera koji je bio psihijatar počinje opisivati i socijalna psihologinja Christina Maslach. Sindrom sagorijevanja kako su ga opisali Maslach idr. (2001) (eng. burnout) opisuje se kao gubitak motivacije i predanosti u radu ljudi koji su izloženi učestalom i dugotrajnom stresu.
Burnout se sastoji od triju dimenzija: emocionalne iscrpljenosti, depersonalizacije i smanjenja osobnog postignuća (nedostatak postignuća) koji nastaju kao odgovor na kroničan stres u poslovima vezanima uz neposredan rad s ljudima u takozvanim pomagačkim zanimanjima.
Kako se manifestira?
Prema Maslach idr. (2001), koji su među prvima definirali sindrom, sagorijevanje je iskustvo
iscrpljenosti gdje pojedinci postaju cinični prema vrijednostima i smislu svoga zanimanja te
sumnjaju u svoje sposobnosti za uspjeh.
● Emocionalna iscrpljenost kao glavna značajka sindroma izgaranja odnosi se na
procjenu pojedinca da su njegove emotivne i fizičke snage iscrpljene preko svih
granica. Radnici koji pokazuju visok stupanj emocionalne iscrpljenosti osjećaju se
iscrpljeno (primjetan nedostatak energije) te nisu u stanju davati više od sebe na
profesionalnoj razini.
● Kod depersonalizacije (cinizma) dolazi do razvoja negativnih osjećaja, neprijateljskog
odnos i ciničnog stava prema korisnicima usluga koji se smatraju samo objektima.
Cinizam je vrlo često odgovor na prekomjernu emocionalnu iscrpljenost.
● Nedostatak osobnog postignuća ili smanjeno osobno postignuće povezano je s
opadanjem osjećaja kompetencije te osobe imaju rastući osjećaj neadekvatnosti u
pogledu svog obavljanja posla, a može rezultirati i samoinicijativnim viđenjem
uspješnosti obavljanja posla koje se onda procjenjuje neuspješnim i neadekvatnim.
Takvom procjenom potiče se osjećaj gubitka samopouzdanja, samopoštovanja i
odsustva osobne realizacije. (Maslach idr. 1986)
Što je istraživanje pokazalo?
Rezultati istraživanja sagorijevanja medicinskog i nemedicinskog osoblja su pokazali kako postoji vrlo visok stupanj sagorijevanja u radu sa starijim osobama kod pružatelja usluga smještaja.
Sagorijevanje je podjednako visoko u svim trima područjima čime se potvrđuje povezanost između visokog stupnja depersonalizacije, osobnog postignuća i emotivne iscrpljenosti osoba koje rade u domovima za starije osobe. Najviše ispunjenih upitnika smo imali iz obiteljskih domova za starije osobe.
S druge strane, ovi rezultati pokazuju znatan stupanj sagorijevanja kod svih stupnjeva obrazovanja jednako kao i radnih mjesta čime se dolazi do problematike samog obrazovanja i pripreme za rad sa starijim ljudima u domovima za starije.
Postavlja se pitanje koliko se ulaže u samu edukaciju te pripremu osoblja koje će raditi u domovima za starije te postavlja temelje za bolju pripremu i drukčiju organizaciju radne edukacije medicinskog i nemedicinskog osoblja koje skrbi za starije osobe na području Republike Hrvatske.
Zbog smanjenog osobnog postignuća dolazi do pojave osjećaja neadekvatnosti u pogledu uspješnosti na poslu uslijed čega dolazi do manjka samopouzdanja i samopoštovanja.
Manjak osoblja koje bi radilo u domovima za starije, manjak podrške od strane države, i manjak edukacije dovode do povećanog stupnja sagorijevanja.
Daljnja istraživanja medicinskog i nemedicinskog osoblja u privatnim domovima za starije
osobe nužna su i hitna. Pritom je potrebno usmjeriti istraživanje na mogućnosti poboljšanja i razvijanje zaštitnih čimbenika koji bi smanjili profesionalni stres, povećali zadovoljstvo poslom i smanjili sagorijevanje.
Pitanje je tko će se brinuti za starije osobe kada privatni pružatelji usluga usljed povećanog stresa odustanu od skrbi za starije osobe? I tko će nam raditi u tim istim domovima jer sama država nije prepoznala problem radne snage niti išta poduzima u tom pogledu.
Marija Brekalo, magistra socijalne gerontologije
Izvori :
- Ajduković, Dean in Marina Ajduković. ur. 1994. Pomoć i samopomoć u skrbi za mentalno zdravlje pomagača. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć. n.d. 1-28.
- Maslach, Christina, Wilmar B. Schaufeli in Michael P. Leiter. 2001. Job burnout. Annual review of psychology 52 (1): 397-422
